UMJETNIČKA KOLONIJA - DANILOVGRAD / 2007

Oko je simbol one iskonske, prave svjetlosti koja nam omogućuje da vidimo, ali ne samo ono što je spolja, već i neograničene prostore duha u kome se čovjek ostvaruje kao izabrano Božansko biće. Potvrđivanjem stava "vidjeti okom koje je moralo dodirnuti, ili dodirnuti rukom koja vidi", za razliku od poimanja klasične skulpture, savremeno vajarstvo je negacijom mimezisa/ podražavanja prirodnih oblika/, površine i vizuelnog senzibiliteta, insistiralo na uspostavljanju i drugih struktura: dubine, mase, volumena, odnosa prema prostoru i taktilnog senzibiliteta. Kako je naglašavao Herbert Rid: "Umjetnost skulpture postiže svoj maksimalni i najači efekat kada skulptor, skoro slijepo ide ka ostvarenju taktilnih vrijednosti, vrijednosti onoga što je opipljivo, u šta se može prodrijeti i što se može procijeniti kao masa. Integralni volumen, dakle, ne samo ono što oko vidi, već ono što se dobija kroz svaki direktni, ili zamišljeni čulni opažaj putem dodira ili pritiska, to je jedinstvena skulpturalna emocija". Naravno, ova definicija nam pomažu da cjelovitije sagledamo samu disciplinu skulpture u svoj njenoj posebnosti kao jedinstvene umjetničke vrste, čime se otvara mnoštvo novih pitanja koje postavlja umjetnik stvarajući djelo na svoj specifičan, autentičan način, te otkrivajući njenu, opet posebnu suštinu.
Skulptorska ostvarenja umjetnika, ovogodišnjih učesnika renomirane likovne kolonije u Danilov-gradu, nam upravo otkrivaju specifikum odnosa i relacije prema obliku sa osobenim značenjsko-formalnim karakteristikama na granici stvarnog i imaginarnog, realnog i onog nečeg probuđenog arhetipskog i mitskog koje stoluje u bezvremenim, vječnim prostorima duhovnog bivstvovanja. Konstantno eksperimentisati i istraživati svojstva skulptorskih i, uopšte, likovnih materijala, značenjsku snagu njihovih prostornih implikacija, predstavlja suštinu svakog bavljenja umjetnošću, a posebno skulpturom, jer ona, pored volumena, forme i taktilnih vrijednosti koje pokazuje, sadrži i dublju kompleksnost odnosa kako prema materijalu koji podrazu¬mijeva, tako i prema onom značenjskom koje katkad ističe, a katkad slojevito skriva. Gotovo svi stvaraoci, učesnici kolonije, svojim djelom, na svoj individualan način, potenciraju ovu osnovnu, spasonosnu formulu koja im ne da da zalutaju u bespuću čestih spekulacija o mogućim ili slučajnim vrijednostima likovnog djela u savremenoj umjetnosti. I zato je ovaj umjetnički susret neobično značajan za sagledavanje pozicije, stanja i dometa savremene crnogorske skulpture, te njene relacije sa opšte-evropskom i svjetskom likovnom scenom.
Počevši od skulptorskih ostvarenja koja sugerišu prepoznatljivost figuralnog, pa preko skulptura oslobođenih figuralnih asocijacija, većina umjetnika se najčešće opredjeljuje za klasične materijale kao što su kamen, različite vrste metala, drvo, glina, a, takođe, i kombinaciju ovih materijala sa ili bez upliva specifičnog bojenog sloja, što će, između ostalog, omogućiti različita shvatanja ove umjetničke vrste, kao i nove poglede na nju. Dakle, kao konstantno prisutan podsticaj čini se težnja ka buđenju materije iznutra, te kroz izabranu estetsku formu omogućiti joj da diše i govori. Ovo iskonsko osjećanje za materiju, njenu ne samo plastičnu, strukturalnu, već i sadržajnu suštinu, predstavljaće, naročito u svojoj varijantnoj različitosti, za gotovo sve prisutne umjetnike simbol kolektivno nesvjesnog, univerzalnog prapočetka viđenog iznutra, onoga što je postojalo mimo saznajnog opažaja, što je postojalo kao ljepota po sebi. Ili će kod određenih podstaknuti klicu koja će zanemarivši estetsko kao primarno, pokrenuti biće ka angažovanom, humanom spašavanju svijeta koji nas okružuje.
Opšte sagledano, skoro sve predstavljene likovne poetike u svoj svojoj različitosti trajno korespond¬iraju između formalnog i značenjskog sloja svakog ponaosob stvorenog i ovdje predstavljenog umjetničkog djela. U potrebi da kroz vizuelni iskaz izrazi osobenu suptilnost svojih, duboko potisnutih, intimističkih osjećanja doživljaja prirode i života, kao osnovnih esencijalnih, metafizičkih i egzistencijalnih pitanja, umjet¬nici su ostvarili djela koja govore specifičnim likovnim jezikom, jezikom figuralnih asocijacija koje odvode posmatrača na same izvore duhovnog napajanja. Njihova ostvarenja predstavljaju specifični odraz duha koji na raznovrsne načine pokušava da dokuči smisao i ljepotu Božanskog fenomena stvaranja. Možemo reći da u svom harmoničnom sklopu, prepunom arhetipskih simbola različitih ondašnjih i ovovremenih civilizacija, skulptorsko djelo većine umjetnika predstavlja mikro - makro kosmičku relaciju predisponiranu dubinskim unutarnjim osjećanjem egzistencijalnog smisla postojanja čovjeka i svijeta.
Preko metaforičkog čitanja onog što sadrže predstavljene skulpture, u smislu osobene discipline ili vrste likovnog stvaralaštva, može se zaključiti da one prezentuje i ideju spasenja umjetnosti u okvirima dovođenja u pitanje pojma umjetničkog uopšte i njenog postmodernog opstanka. Djela ostvarena u okviru ove prestižne likovne manifestacije ne samo kada je riječ o prostoru Crne Gore, već i mnogo šire, nose u sebi poruku sa značenjem da je spas umjetnosti u njenom samosvojnom učestvovanju u predstavljanju metafizičkih suština kroz projavljivanje nestvorene energije Božije.
Zato, na osnovu brojnih kvalitetnih radova, većinom već afirmisanih umjetnika, možemo zaključiti da je savremena crnogorska skulptura stekla reputaciju jedne od najznačajnijih i najvitalnijih umjetničkih pojava na našem prostoru.

Lucija Jelušić - Đurašković

CONTEMPORARY MONTENEGRIN SCULPTURE 2007
ART COLONY - DANILOVGRAD / 2007

The eye is a symbol of the primary, real light which enables us to see, but not only what is outside, but unlimited spaces of the spirit where man is realized as a chosen God's being. Through affirmation of the premise "to see with the eye that had to touch, or touch by the hand that can see", in contrary to apprehension of the classic sculpture, contemporary sculpture has through negation of mimesis/ imitation of natural shapes/, surface and visual sensibility, insisted on establishment on other structures as well: depth, mass, volume, relation with space and tactile sensibility. As Herbert Rid emphasized:"Art of sculpture achieves its maximal and the most powerful effect when sculptor, almost blindly goes toward realization of tactile values, values that are palpable, that can be penetrated and assessed as a mass. Integral volume, therefore, not only seen with the eye, but received through every direct, or imagined sensual perception by touch or pressure, is the unique sculptural emotion". Of course, these definitions help us to integrally introspect the discipline of the sculpture itself in all its individuality as a unique art class, which opens numerous new questions propound by artist who is creating a work in his own specific, authentic way thus exposing its, again particular essence.
Sculptural creations of artist, this year participants of the renowned Art Colony in Danilovgrad, presently reveal us specificity of relation and attitude to the shape with particular semantic-formal characteristics on the borderline between actual and imaginary, real and that awoken archetypical and mythical something that dwells in timeless, eternal spaces of spiritual being. Constant experimenting and exploration of sculptural and, in general, art features, semantic power of their spatial implications, represents the very essence of every dealing with art, and especially sculpture, because except for volume, form and tactile values that are shown, it also comprises deeper complexity of relations as with material which is implied, such as with that semantically significant that sometimes emphasizes, and sometimes hides in layers. Almost all creators, participants of the Colony, have accentuated by their works, in their individual way, this basic, salutary formula that would not let them astray in wilderness of frequent speculations about possible or coincidental values of art work in contemporary art. Therefore this art gathering is unusually significant for introspection of position, state and scope of contemporary Montenegrin sculpture, and its relation with common-European and global art scene.
Starting from the sculptural creations that suggest recognition of figural, then via sculptures freed of figural associations, most artists mainly opt for classic materials such as stone, different kinds of metal, wood, clay, and also, combination of all these materials with or without an influence of specific colored layer, which shall, among other things, provide various comprehensions of this art class, as well as new perspectives of it. Therefore, an aspiration to awake the matter from the inside and enable it to breathe and speak through chosen aesthetical form seems to be a constantly present stimulus. This primary sense of matter, its not only plastic, structural but also meaningful essence, shall represent for almost all present artists, especially in its variant diversity, a symbol of collective subconsciousness, universal pre-beginning seen from within, that existed besides cognitive perception, that existed as a beauty in itself. Or it shall encourage a seed within certain ones, which shall, while disregarding aesthetical as primary, move the being towards engaged, human rescue of the world that surrounds us.
Generally introspected, almost all represented art poetics in their diversity permanently correspond between formal and semantic layer with every artwork individually created and represented here. In need to express distinctive subtleness of their deeply suppressed intimate feelings of nature and life, as basic essential, metaphysical and existential issues, through visual assertion, artist have created artworks that vocalize specific art language, language of figural associations that lead beholder to actual sources of spiritual wellspring. Their creations represent specific reflection of the spirit that in various ways tries to comprehend a sense and beauty of divine phenomenon of creation. We can say that in their own harmonic structure, overfilled with archetypical symbols of various historical and modern civilizations, sculptures of most artists represent a micro - macrocosmic relation predisposed by deep internal sense of existential meaning of being of the man and the world.
Through metaphoric reading of the contents of represented sculptures, in terms of distinctive discipline or kind of art creation, one can conclude that they present an idea of salvation of the art in the frame of questioning of artistic term and its post-modern survival. Artworks realized within this prestigious art manifestation, not only regarding Montenegrin space but a much wider region, carry a message within themselves with the meaning that salvation of the art lies in its autonomous participation in representing metaphysical essences through appearance of God's energy that has not been created.
Therefore, based on numerous quality works, mostly from acknowledged artists, we can conclude that modern Montenegrin sculpture has achieved reputation of one of the most significant and vital art features in our region.

Lucija Jelusic - Duraskovic